Psihoterapija

Kada bih pokušala dati moju definiciju psihoterapije i pritom pokušala izbjeći komplicirane riječi rekla bih da je psihoterapija mjesto susreta dvije osobe ili više njih u kojem je jedna osoba terapeut, a to znači da posjeduje teoretska znanja i vještine o psihičkom dok druga ili druge osobe dolaze iz potrebe da pronađu način da prebrode trenutne ili dugotrajne životne teškoće. Terapeutu dolazimo najčešće kada smo suočeni s onime što nam život donosi, a u tom trenutku izgleda nesavladivo ili nepremostivo. Ponekad tražimo pomoć kada u svakodnevici počne prevladavati nezadovoljstvo, strah, dosada ili što god nam se učini kao dobar razlog da nas motivira na promjenu.
Iako se psihoterapija naziva terapijom, što na neki način može upućivati da se u pozadini radi o nekoj bolesti koju treba liječiti, iz moje perspektive razumijevanja psihoterapije radi se o rastu i razvoju koji je tamo negdje iz nekih životnih razloga bio zaustavljen, a u terapijskom odnosu se ima priliku nastaviti.
Gledajući redom u sve moje klijente, bivše i sadašnje držim da su to hrabri ljudi jer psihoterapija je u biti spremnost na promjenu i nužno uključuje rizik. Moje često pitanje upućeno klijentima je jesu li oni spremni riskirati.

Psihoterapeuti su u stvari vrlo obični ljudi. Iza ove tvrdnje zaista čvrsto stojim. Nisu svemoćni, nisu sveznajući, nisu neustrašivi, nisu nepokolebljivi, međutim, ipak imaju nešto posebno (barem oni koje sam ja susretala na svom putu osobnog i profesionalnog razvoja), a to je način na koji su prisutni sa svojim klijentima. Oni su tu i tu ostaju i kada je najteže, najtužnije, najljuće, najnepodnošljivije. Strpljivi su i čekaju. Znaju da sjeme koje je zasađeno može proklijati i nakon 10 ili 20 godina i vjeruju da ga ima smisla sijati. I zaista je važno znati da terapeuti ne rješavaju probleme, oni to naprosto ne znaju. Također ne vide budućnost niti donose odluke za druge. Oni nude novu perspektivu, uzimaju sve u obzir i naravno u svojoj pozadini nose znanja i iskustva koja im služe da se orijentiraju u obilju situacija koje se kreiraju između njih i njihovih klijenata.

Volim posao psihoterapeutkinje i mislim da je ekskluzivan jer ljudi na susrete dovode sebe i potencijal za najdublju istinu, za doživljaj duboke boli i radosti istovremeno.
Ljudi uglavnom dolaze potaknuti simptomima, a u tome i jest funkcija simptoma. Oni su glasnici, jedinstvene ljudske kreacije i prilagodbe. Ukidanje simptoma je kao brisanje tragova koji vode na ono pravo mjesto. Simptome uzimamo u obzir, ali tragamo dublje. Klijent i terapeut postaju istraživači. Na tom istraživačkom putu od neprocjenjive vrijednosti su čuđenje i znatiželja. Dobro se nad nečim začuditi i probuditi znatiželju isto je kao i probuditi se iz dosade, pomaknuti iz ustajale vode ili otputovati na neko novo mjesto.

Istraživački rad za svoj cilj ima svjesnost i njezino proširivanje. Ponekad ono što osvijestimo je bolno i nepodnošljivo. Onda istraživačko putovanje za neko vrijeme zamjenjuje stajanje, gledanje, bivanje s nečim, mirenje, pristajanje na to da nečega nije bilo i neće biti, žalovanje. Terapeut je ovdje, svjedoči, potvrđuje istinu, ostavlja trag drugog ljudskog bića, ostvaruje kontakt.

Traje koliko treba. Međutim razvoj traje zauvijek pa stoga nije neobično kada čujete i da vaš psihoterapeut ima psihoterapeuta i profesionalnog supervizora.