Psihoterapija

Kad nekog pokušavamo razumjeti kao pojedinca uočavamo razna svojstva. Među njima su neka koja se mijenjaju vremenom i druga koja su u vremenu trajnija, a po njima i prepoznajemo nečiju osobnost. Psihičke poteškoće i simptomi su uvijek na neki način u vezi s tim dugotrajnim obilježjima osobnosti. Osim što se u psihoterapiji bavimo simptomima ili smetnjama, više ili manje se bavimo i tim temeljnim svojstvima ličnosti ili osobnosti. Tako je psihoterapijski proces poticaj i pomoć u razvoju ličnosti.

Izraz psihoterapija se koristi za razne metode pomaganja u psihičkim poteškoćama – uz pomoć odnosa – razgovora s psihoterapeutom. U svijetu je preko dvjesto priznatih psihoterapijskih metoda, od kojih niti jedna nema neku značajnu superiornost nad drugima, a svaka može biti dobra ako odgovara pojedincu. Više od same tehnike su vještine i osobnost terapeuta faktori za uspješnost rada.

U mom radu koristim psihodinamski ili analitički pristup, u takvom odnosu se ide za tim da klijent nauči uviđati inače manje vidljive – predsvjesne – doživljaje, njihove mijene i njihov utjecaj unutar osobe, kao i na polje odnosa s drugima. To sagledavanje vlastitih osjećajnih zbivanja pomaže da smo u što boljem suživotu s njima a kroz vrijeme i da ih na bolje načine živimo

Prvi susret obično služi za upoznavanje, orijentaciju oko problema i razmišljanje o mogućim načinima pomoći. Iza toga se može učestalije (tjedno ili dva puta tjedno) ili rjeđom frekvencijom nastaviti psihoterapijski rad koji zatim traje u periodu ili više njih koji je u skladu s mogućnostima i motivacijom pacijenta.

Kad god je to moguće, klijenta / pacijenta rado uvrstim u rad u grupu. Tu njegujem grupno-analitičke principe, u kojima se psihoterapijski smisao ostvaruje kroz medij grupe. U početku kod svakog kandidata postoji nelagoda, koja se uobičajeno uskoro u grupi pretvori u osjećaj pripadnosti. U odnosu na individualnu terapiju grupa često daje snažnu podršku i kontekst rezoniranja i analitičkog mišljenja.